U kućnom uredu sam.
I imam dovoljno vremena za sebe. Zapravo imam svo vrijeme ovog svijeta. Imala sam i prije, samo to nisam osjećala na taj način. Nije dopiralo do mene. Nije mi fokus bio na tome. A sada… sada znam. Znam da ga imam. I moje je. I što s njim?
– Oh, svašta dijete moje…
Svijet je stao. Doslovno stao.
Znate ono, kao u filmovima. I ostali smo zarobljeni u vremenu, čekajući da ovo prođe i da napokon dočekamo ljepše i bolje dane.
Da slobodno izađemo van, prošetamo uz more, kroz šume, da zagrlimo najmilije, da popijemo kavu na suncu i smijemo se.
Da živimo život kakav smo živjeli do nedavno.
I hoćemo, to svakako. No prije toga, imamo puno posla.
Ne toliko u firmama, tvrtkama i redovnim obavezama, koliko sa samima sobom.
Vrijeme je da se pogledamo u ogledalo i zapitamo: ”Tko si ti čovječe?”
Živiš li sebe? Živiš li ono što želiš? Ono što jesi? Živiš li svoje snove?
Ili si ih zaboravio i samo trčiš kroz ovaj život?
Više, brže, bolje! To nam je bila misao vodilja.
Kako biti jači, važniji, moćniji. Najuspješniji, najljepši, najdominantniji.
Ali svijet je rekao – stop. Stani.
I poklonio ti je vrijeme. Puno vremena.
I dao ti je da treniraš strpljenje.
I pita te, koji su ti prioriteti?
Što ti je važno?
Voliš li?
Čekaj, čekaj…ne druge. Sebe!
Znaš li voljeti sebe?
Da? Ajde pokaži – kako?
Kako voliš sebe, tako voliš i druge, zar si zaboravio to?
A gdje je humanost? Solidarnost? Razumijevanje?
Jel se toga sjećaš?
Ajde preispitaj se malo…sada imaš dovoljno vremena da to učiniš.
Dajem ti vrijeme, reče svijet.
I eto vam ga na raspolaganju…
Teško je da, to je neosporno. Pogotovo jer nas je pogodilo više neočekivanih situacija koje je nemoguće kontrolirati. I tako nas svijet uči.
I ljubavi i solidarnosti i humanosti i razumijevanju.
I nemogućnosti da kontroliramo stvari i fleksibilnosti i prilagodbi.
Uči nas transformaciji.
Zbog toga, ovo trenutno stanje nazivam – povratkom sebi.
Jer je…
I ja sam počela sa povratkom. Jučer ujutro sam imala nevjerojatno buđenje svijesti. Osvjestila sam mir. Potpuni duboki mir. I zahvalnost za isti.
Mir što se Zemlja više ne trese.
Vjeru da se neće više tresti.
Zahvalnost za prirodno i mirno stanje Zemlje.
Zahvalnost što imam krov nad glavom.
Zahvalnost što su svi moji za sada živi i zdravi.
Nadu da ide ka boljem.
Mir vani i mir unutra. I dišemo zajedno.
Tako naizgled mala stvar i do prije par dana, tako nebitna stvar koju sam hrabro uzimala zdravo za gotovo.
A sada, odjednom, postala je tako velika, bitna i egzistencijalno važna.
Postala je sve.
To sve je svijest o nevidljivom koje posjedujem u ovom trenutku.
A to može biti samo – mirna zemlja.
”Samo.”
Ovdje ću stati.
Za neke sam rekla nešto, za neke sve, za neke ništa. I to je u redu.
Jer sami polazimo od sebe.
Želim Vam svima da u ovim situacijama uistinu spoznate sebe. Da izvučete najbolje iz ove situacije jer se može. Da nakon ovoga, unutarnjom odlukom i nakanom djelujete kroz život u potpunosti živeći sebe i ono što jeste.
I da pritom volite.
I razumijete.
I prigrlite.
I budete tu kada je potrebno.
Za sebe i za druge.
Namaste
PS: Zagrebe – sa mnom si u mislima!